Danas sam oljuštila dva kilograma petsto pedeset grama tikvica isto toliko izrendala, dodala ostale sastojke pržila pljeskavice sedamdeset minuta
moj mozak je za vreme posla obradio oko trista pedeset novih informacija i sve to morao da zapamti /u mom poslu se uči neprestano/
moje noge su prešle oko sedam hiljada koraka uveče sam narendala dva kilograma i devesto grama jabuka za pitu sa devesto grama kora moje ruke su zamahnule nebrojeno puta
od duše koja piše poeme umesto kratkih rezova ne može se ni očekivati trista grama nečega
moje uši su odslušale sedamsto hiljada nota crvčaka i ptica na terasi sa ličnom istorijom udahnula sam nekoliko kubika svežeg vazduha sa aromom cimeta izvela desetak zaključaka slučajno, tako mi pucketa elektricitet /ljudi traže mir na dalekim destinacijama a on im ispred nosa; ne vezujemo se mi za stvari nego za njihov govor o voljenima; skinućemo mi crni bajrak sa ove kuće ali crna rupa će zauvek ostati u nama/ na elektronskom satu bilo je tačno četrdeset osam minuta posle ponoći temperatura je pala na trinaest stepeni četrdeset šest biljaka mi je sanjivo šaputalo neke divne mirisne nežnosti
u zbiru to je čitav svemir odmaknutosti od ekrana koji nas zrače glupošću (mozga-bez-imalo), zlom, sunovratom, amputiranom empatijom, cinizmom /ukratko, glavuđže sveta crkoše od brige o ljudima dok svake sekunde izručuju tone bombi, gomilaju bilione nuklearnih smrti/
“svet je sasvim u redu” samo ga loše konzumiram robovi postoje, koloniijalizam takođe moje mlade oči od tačno petnaest fotona su imale toliko poleta današnji pedeset jedan foton gleda ih i hteo bi da mu kaže ne leti, ne leti dobićeš jezera razočaranosti u svakoj ćeliji nećeš moći da svariš nikada
/sve na Zemlji imamo samo treba da živimo/
nešto pokušavam kroz pesmu a nemoć urla, nokautira, jedino što mogu je da nastavim biti čovek sa konstantnom nadogradnjom dobar, bolji koji će preneti onima koji ostaju posle mene: Osnovna čestica svega je ljubav, ne dajte da vas zbune.
ovaj niz sadrži tačno hiljadu sedamsto šezdeset devet znakova ja sam ova tačka na kraju
na nekom bezazlenom oblaku zagrljenom zlatnom bojom možda sada živi ona ali je nevidim
ne postoji reč
pitaju kako sam – dobro, dok odlazim korakom kamenoloma dobro, kao odvojena od svoje ruke
ne postoji reč ne postoji reč
odavno vreme se računa na pre i posle nekog lomnog broja /jedanaestog posle/ moja koža i glas su se izmenili istrgnuti su dodiri aura moje niti srebra izmisliću novo vreme za nas nauka ionako kašnjenjem spotiče najbitnija otkrovenja
ne postoji reč mila moja
uveče ležem s jednom željom noćas ću je sanjati jutrom se zaletim da je poljubim ali nje nema dok mislim želucem kamenim kako ću sve lepo posložiti u sebi i oko vrtim se zamršena
pohodili su me stihovi davnih pesnika pršljenove mi držali dok sam stajala u korovu nemom beskrajno zavideći nebu malena kao tačka
ta zemlja ta zemlja i dalje strašna i gola u fokusu pogleda zato sadim i sadim cveće i zeleno da bude boja da procveta kad stanem više ništa neću moći za nju da uradim
ne postoji reč
šestog sam shvatila značenje reči besmisao mrak dolazi iznenada prelije te njena smola
ne postoji reč
prvi je osmi mart bez nje svi će mi slavljeni dani biti prvi
budite blagi njoj i nama hodajućim svežim ranama to što nam kiši u ćelijama nevidljivo je
ne postoji reč
možda na onoj zvezdi moje milo oko spava ali ga ne vidim
Bože, pusti makar da je sanjam
moju kolevku više niko ne ljulja moju kolevku vise niko ne ljulja
na nekem preprostem oblaku objetem z zlato barvo morda zdaj živi ona toda ne vidim je
ne obstaja beseda
sprašujejo kako sem – dobro, ko odhajam s korakom kamnoloma dobro, kot ločena od svoje roke
ne obstaja beseda ne obstaja beseda
dolgo nazaj se čas šteje na prej in potem neke krhke številke /enajstega potem/ moja koža in glas sta se spremenili iztrgani so dotiki avr moje niti srebra izmislila bom novi čas za naju znanost že tako z zamujanjem spotika najbolj pomembna odkritja
ne obstaja beseda sladka moja
zvečer se uležem z eno željo nocoj jo bom sanjala zjutraj pa pohitim da je poljubim toda nje ni ko pomislim s kamenim želodcem kako bom vse lepo zložila v sebi in okrog se vrtim zapletena
obiskovali so me verzi davnih pesnikov podpirali so mi vretenca ko sem stala v nemem plevelu neskončno zavidajoč nebesom majhna kot pika
ta zemlja ta zemlja še naprej strašna in naga v fokusu pogleda zato zasajam in zasajam cvetje in zelenje da bo barva da se razcveti ko se ustavim nič več ne bom mogla storiti za njo
ne obstaja beseda
šestega sem dojela pomen besede nesmisel mrak prihaja nepričakovano njena smola te prelije
ne obstaja beseda
prvi je osmi marec brez nje vsi slavljeni dnevi mi bodo prvi
bodite blagi do nje in do nas svežih ran ki hodijo to kar nam dežuje v celicah je nevidno
ne obstaja beseda
mogoče na tisti zvezdi spi moje sladko oko toda jaz ga ne vidim
O, Bog, dovoli vsaj da je sanjam
Mojo zibko nihče več ne ziba mojo zibko nihče več ne ziba
Nema pripreme za odlazak
to su utapanja
smolasto-gorke laži.
Kažu, ti znaš da će taj dan doći
ti znaš, spremi se.
Kako da se spremim!?
Mozak je tišina pred srcem
a duša, ja sam je osetila
sa dlanova kako mi klizi, tvoja.
Mozak je bio spreman
ali ne za odlazak nego za borbu
još nešto može da se učini
još ima vremena.
Nema pripreme
hleb ne miriše
niko nikada onakve aurore borealis radosti
pred moje došle stope
Niko nikada iskonski, utrobom
da li sam dobro.
Niko nikada tvoje misli, reči
tvoj osmeh
oči
dušo duše.
Kome uvek najlepša
kome zlatni vez haljine da plešem
kome mini modne revije
ko da se smeje:
E, jesi blesava.
Na onom brdu leži tona pozitivne energije
/ molim se da je u nekoj desetoj dimenziji/
niko od tame svetlo
niko takav smisao za humor.
Ti si zauvek
komandant sa uniformom nežnosti
zato ti obećavam prebrojaću pesak jednom.
Sad treba da znaš
tvoje najstarije srce mi budi glas razuma
pred njim kao najmlađe
ostajem nema zahvalna
malo ko zna odmah prepoznati slomljena rebra.
…
Ovde postoje pravila za sve
i običaji jezivi,
gde si me to ostavila
dušo duše.
Ovde se plače od do
ovde se ne uključuje TV
to je stari običaj
/naši su preci tako
dok su sedeli uz lojanicu/
Ovde se ne jede
ovde se ždere i loče posle sahrane
posle četrdeset dana
ovde kao da se slavi
u ustima mi ukus mrvljenog stakla.
Ovde na ovoj crnici
postoje godišta
i sve je to meni normalno
dok ne dođe do – nekom je manje potrebna hitna pomoć
/to mora da se menja/
dok ne dođe do – onaj ko je poživeo manje je umro
a ti si meni
mnogo otišla.
Ovde postoje saveti iz dobre namere.
Kažu, odmaraš
pomislim da si otišla na godišnji odmor
U ušima mi zvuk mrvljenja stakla.
Postoje pravila
da mi otežaju crne dane
i znam da bi mi rekla:
Teraj sve to u k….
Svi sve znaju
tvrdim da ne znam
tek lutam
pustinjom čija zrnca
moram prebrojati sama
/potrajaće/.
Jedina istina iz klupka rečenica
u koje su me umrsili
u momentima kad sam se uključivala
bila je da će s vremenom boleti više.
/U najtežim trenucima ne umem da pišem, ovo su samo krhotine vriska ispod osmeha koji mora postojati. Zabrinuto lice neće joj dušu nahraniti./
Bijem bitku sa svim simptomima na ovom frontu predaja nije opcija s bolestima nema pregovora.
Treći je mesec kako dižem sunce kao hrabra sam /možda/ mogu sve /veliki znak pitanja/ reagujem na vreme /istina/ hobotnica sam /želim na sto strana prioriteti su određeni ko shvata shvata koliko njih će se saplesti o tih šest kamenčića pokazaće mi neka buduća gorka strana kad dođu ovakvi dani naglašena senzitivnost teško zaboravlja/
Poželim suzu ali je nema. U sebi sam se ćutke razbila.
Trepere novogodišnje lampice urgentnog centra tridesetprvog decembra ljudi su nasmejani i večno pitanje kuda za Novu imaju mnogo želja samo jednoj se priklanjam i molim da njene oči zasijaju volšebno da zeznemo prošlu i pojavimo se u Novoj /mama/.
Nana ide kući kažu svejedno mi je kako je imenuju Mama, idemo kući! Vidim je svesnu pogledom nas traži Kući! Kući! reče i zaspa.
Treća je tura infuzije opet mi ne jede Mama vidi česnicu vidi šta sam spremila. Sve je lepo i divno ali ne mogu ništa možda ću sutra (ona koja je jesenas tako lepo jela) Prababa Dmitra mesila je česnicu tako i tako palila badnjak ujutro mama sve zna ona naređuje šta da se kupi i spremi pita za rane ima li poboljšanja O, ima ima
Stara žena sva u belom čude se doktori kako ti stručno pričaš sa njima trebala si biti doktor pojma ovi nemaju s ovim instrumentima vidi kakve su mi modrice napravili. Idi spavaj mnogo si se umorila sutra ako neko zvoni ne otvarajte kažite dobro je i doviđenja! Čudim se odakle joj te reči pišem joj na papiru vidi bez naočara ne čuje odavno sad je i pročula s njom se nikad ne zna. Odakle joj pojam o vremenu sat ne gleda. /Nižu se pitanja./
Neki ljudi su tako jezivi i već mi najavljuju da neće doći na sahranu ali da im javim tek kad je pokopamo I ja bih da prostite njima psovala mater i tukla bi ih ovim staklenim rukama Neke se stvari ne pričaju i ne morate da me podsećate koje je godište majke nemaju godinu rođenja I šta tu ima nejasno?
Crtam joj cveće ispišem stihove pesme koju nam svakog rođendana peva beli su zidovi beskrajna samotna tama Od kako je stigao specijalni dušek ne mogu da ležim na strani ka kojoj gleda da menjam belinu pričamo i smejemo se iako svesne situacije depresija nije opcija.
Šta kaže baka pitaju iz hitne Kaže da je 45 isterala Nemce a i vas će zajedno sa nama zato što smo vas zvali.
Dižem sunce a ono mi zalazi ogroman je bezdan izvan mojih moći U raskoraku su mi koraci racionalnog i emocionalnog svesna sam toga ali na ovom frontu predaja nije opcija
/V najtežjih trenutkih ne zmorem pisati, to so le črepinje krika izza nasmeha, ki mora obstajati. Zaskrbljen obraz ji ne bo nahranil duše./
Bijem bitko z vsemi simptomi na tej fronti, predaja ne pride v poštev, z boleznimi se ne pogaja.
Že tretji mesec dvigujem sonce kot da sem pogumna /morda/ zmorem vse /velik vprašaj/ odzovem se pravočasno /resnica/ sem hobotnica /želim si na sto strani prioritete so določene kdor razume razume koliko se jih bo spotaknilo ob teh šest kamenčkov mi bo prikazala neka bodoča bridka stran ko pridejo takšni dnevi povečana občutljivost težko pozablja/
Zaželim si solze, a je ni. V sebi sem se nemo zlomila.
Novoletne lučke urgentnega centra utripajo enaintridesetega decembra ljudje so nasmejani in z večnim vprašanjem kam za novo leto imajo veliko želja sama se priklanjam le eni in prosim naj ji oči zažarijo čarobno, da zafrknemo prejšnje in se znajdemo v novem /mama/.
Nana gre domov pravijo vseeno mi je, kako jo imenujejo Mama, gremo domov! Vidim, da se zaveda, s pogledom nas išče Domov! Domov! reče in zaspi.
Tretja runda infuzije je spet mi ne je Mama poglej česnico poglej, kaj sem pripravila. Vse je lepo in krasno, a ničesar ne morem, morda bom jutri (ona, ki je lanske jeseni še prav lepo jedla) Prababica Dmitra je mesila česnico tako pa tako zjutraj zažigala badnjak mama vse ve ona naroča, kaj naj se kupi in pripravi vpraša za rane ali je kaj izboljšanja O, je
je
Starka vsa v belem se čudijo zdravniki kako se z njimi strokovno pogovarjaš morala bi biti zdravnik ti nimajo pojma o teh instrumentih poglej, kakšne modrice so mi naredili. Pojdi spat, zelo si utrujena če jutri kdo pozvoni ne odpirajte recite dobro je in nasvidenje! Čudim se od kod ji te besede pišem ji na papir vidi brez očal že dolgo ne sliši a zdaj znova sliši pri njej nikoli ne veš. Odkod ji pojem časa na uro ne gleda. /Vprašanja se kar vrstijo./
Nekateri ljudje so tako grozni in mi že sporočajo, da ne bodo prišli na pogreb a naj jih obvestim šele, ko jo pokopljemo jaz bi jim, če mi oprostite, preklinjala mater in jih tepla s temi steklenimi rokami O nekaterih stvareh se ne govori in ni me treba spominjati kateri letnik je matere nimajo letnice rojstva In kaj je tu nejasnega?
Rišem ji rože zapišem verze pesmi, ki nam jo zapoje vsak rojstni dan bele stene so neskončna samotna tema Odkar je prišla posebna vzmetnica ne morem ležati na strani h kateri je obrnjena da bi ji tako zakrila belino pogovarjava se in se smejiva čeprav se zavedava situacije depresija ne pride v poštev.
Kaj pravi babica sprašujejo iz urgence Pravi da je 45-ega spodila Nemce pa tudi vas bo skupaj z nami, ker smo vas poklicali.
Dvignem sonce ono pa zaide ogromno brezno je, ki presega moje moči Moji racionalni in čustveni koraki so si v nasprotju tega se zavedam a na tej fronti predaja ne pride v poštev
ne nerviraj se oko perifernih stvari centar svega je život i u njemu kanim biti tvoj poluprečnik
pij lekove na vreme spavaj smej se šali se na moj račun raduj se sitnicima i počni već jednom da piješ vodu
moje gorsko oko
jutros su naša dva goluba opet bila na krovu ljube se godinama zar ne misliš da bi im konačno trebali darovati imena kao što oni nama perjaju dobra jutra i večeri?
slušaj pukni zoro dok putujemo ka sedokosoj mami i plačemo za plavokosom
spavaj na mom ramenu nedelja je neka se i misao odmori
Rekla sam ti ali bolje da zapišem
svađaj se sa svojim ekserčićima koji neće da se ukucaju pod uglom koji ti želiš sa stolicom koja neće da se sklopi prgavi se besni budi lud kao što znaš tvdoglav do pedeset čvoruga na glavi
dovedi svaki ćoškić do savršenstva mudruj o visokotoncima kvalitetnom zvuku do besvesti i dalje ću te gledati kao da sam zalutala na predavanje nacrtne geometrije meni je dvokasetaš alfa i omega
hvali kako dobro kuvam spašavaj slike koje bacam jer su meni grozne zakači je na zid dok se mrštim tebi je uvek sve najlepše
podnesi petnaesto snimanje neke pesme prekidaj sve radnje dok pričam kako sam konačno naučila kako pravilno da nanesem alajner izdrži moje danas sam tako ružna i šta sad da obučem koliko će stepeni biti sutra gasi sve, grmi
ubeđuj me godinu dana da treba da se odazivam na pesnik grantujem opet ćemo se svađati
opsuj moju zimu al’ opet sa oluka unesi prve pahulje objasni mi da drvo ne može da preživi na mom radnom stolu al’ opet ga posadi kritikuj zabrinuto moje umorno lice al’ opet ispruži ruke za tame i strahove
moje gorsko oko
šokiraj sve potezom našao sam ljubav i odmah dobio sina krivite me udruženo kad padne neka loša ocena udomite krišom još neku mačku iako gunđam mačka samo preko mene mrtve neka ti opet kažu da se to tako ne radi pitaju da li si lud potvrdiću da jesi i krotićemo život opet onako neuklopljeni u standarde
Rekla sam ti ali bolje da zapišem
pij lekove na vreme počni već jednom da piješ vodu i nikad mi više ne priređuj iznenađenja sa hitnim plavim srčanim svetlima u kojima ulica postaje želatinasto crnilo i nestaju mi najpre noge
Srebrnasto paperje je na putovanju negde na nekoj platformi za fotografije (koja se ugasila) izgubilo oko 52 fotografija slika i crteža tako je kategorija ART ostala osiromašena, ostali su samo nazivi slika. Zbog toga sam napravila video i na taj način ih vraćam gde im je mesto.
Dok sam ih gledala ovako na jednom mestu za neke sam se setila gde su nastale, za neke gde su sada na kom zidu i na kojoj geografskoj tački. Još mi odzvanja u ušima iz studentskih dana: Pratite kretanje modela. I pratila sam koliko vidim i kretanje modela mada više stanja duha, sveta oko sebe.
Sreću ljudi doživljavaju sasvim drugačije. I tu kreće kratka priča. Moj sinak se osamostalio… izbarao desetak slika koje će poneti sa sobom. Jednog dana pozvao me da dođem (da me iznenadi). Samo sam ušla. Na zidovima su bile perfektno uramljene slike i crteži u odgovarajuće ramove. Izložba kod sina! To je za mene bila sreća do suza radosnica. Kad se selio u drugi stan poneo ih je. I to je to. Ne treba nikakav muzej tek saznanje da će posle mene neko ih čuvati i voleti.
Ko dobro premislim, sem pisala s prvim jokanjem (ostro sem negodovala nad mračnimi bolnišničnimi prizori, očitno sem si želela roditi se na kakšnem precej bolj prijetnem mestu).
Pisala sem s stopali in rokami, globoko potopljenimi v oblake; s pogledom, ki zaobjame vse, kar duša prepozna kot svetlobo; pisala sem z namrščeno in drugimi gubami.
Ko dobro premislim, sem pisala ob prvem spoznavanju sani, s spuščanjem po strminah svetlikajočih se sanj.
Pisala sem s pigmentom, prstjo, marmorjem in kdor je zmogel, je lahko v enem kosu prebral površine romanov in zbranih del.
Ko bi mi uspelo zmagati in preživeti vse fatamorgane, bi se naslonila na palmo črnila in tako pisala.
Pisala sem z lasmi, ko sem dirigirala vetrovom, pisala sem z nosom in ustnicami.
Podzavest se je vztrajno branila pred nesmislom, začasno ga tako poimenujmo, dokler ne bom imela več moči za dešifriranja.
Ko sem se poslovila od rime, premnogih vsiljenih besed, zakonov, pravil, sem začutila lepoto nepriklenjenega lebdenja nad neskončnimi nizi znakov in ostala za vedno zaljubljena v svobodo. (Končno svoja na svojem in to bo ostalo moje edino premično in nepremično premoženje, moja zastava, epitaf in himna.)
Ko dobro premislim, napisala sem nekaj lepih rek, kakšen gozd, jezero, drevo, toda najlepše in najdragocenejše, kar sem napisala, so bile in bodo ostale oči mojega sina.
Skorašnji komentari