Stari video mesta koje volim, razdvojenost i nedostajanja, nedostajanja.
Na znam kako ali su mi se Arsenovi stihovi uklopili u to stanje.
05 apr 2020 Ostavite komentar
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA, VIDEO RADOVI, VIDEO RADOVI, PRILOZI, POETSKI VIDEO RADOVI
Stari video mesta koje volim, razdvojenost i nedostajanja, nedostajanja.
Na znam kako ali su mi se Arsenovi stihovi uklopili u to stanje.
23 apr 2015 3 komentara
pod POEZIJA, POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:elegija, ko, sanda, tko, who, Who painted this picture
HRVATSKO-SRPSKA-SRPSKO-HRVATSKA ELEGIJA
U Americi
Kako je živeti
Isprekidana između neba i zemlje,
Između žudnje i odbojnosti prema domu,
Između svakodnevnih niskih letova iznad mog stabla, iznad mog čitanja,
U ružičastoj sjeni oblaka,
Pod sijalicom vani, sa komarcima i ljubičastim nebom,
Dok se štakori šuštanjem u grmu pretvaraju da su veverice?
Kako živeti, opstajati, postojati, između zvuka cikada i aviona,
Kad je bivši dom na drugom kontinentu,
Sada u zvuku obranog žita i tihih valova Jadrana, koji blago ljujkaju penu po skliskom kamenu nevidljivih stopa.
Kako disati zrak pun vode, bez mirisa soli, lavande, lovora.
Bez ruzmarina, ali sa povremenim tragovima magnolije, gardenije, zagušenom bukom auto-puta pred zastoj?
Kako sastaviti snove iz neba, koji me stalno preskaču,
Za zemljom dečjeg obdaništa u kome vrište novi glasovi,
Nijedan moga deteta?
I kako, molim vas, recite mi,
Kako da grlim svoju nerođenu sestru,
Koja vapi za svojim zelenim domom,
Za našim zagrljajem kod belog konja,
Do kojega nikad neće doći? Ali svejedno sanjamo, razapinjemo, predemo, kidamo, sastavljamo, paramo pa ponovo vezemo, kukičamo, štrikamo naše bezglasne misli?
A štakori šuškaju i komarci se šuljaju po svoje kapljice krvi.
I noćne buve planiraju svoje krađe, kad zaspemo.
Kad od nas kradu svi,
Nadleću nas svi,
Zaobilaze svi koji nisu razapeti,
Koji nas trebaju i ne vide,
Ali ne znaju stati, pogledati, videti, čuti, osjetiti našu cjelinu radosti i bola,
U jednom.
Osim dve mačke.
Jedna riđe-bela.
Jedna mahagoni-crna.
Jedna po travi,
Jedna na betonu,
Jedna muška,
Jedna ženska.
One osete sve i osete isto.
Bez jezika.
Bez zvuka.
Bez poezije.
One čitaju svaki uzdah
Svaki izdasaj.
Tko će da nam vrati izgubljeno sestrinstvo u detinjstvu
U mladosti,
U majčinstvu i nemajčinstvu,
Pre rata,
Pre pedeset. Pedeset i jedne. Pedeset i druge.
Tko?
Jelena Stojković Mirić i Sanda Špicmiler
15 dec 2011 1 komentar
Nemam omiljenog američkog pisca. Baš ih nešto ne volim.
Da je Hemingvej, čiji su romani prenatrpani onim bezveznim „reče on, reče ona, reče, rekoh..“, napisao samo „Zbogom oružje“, tad bacio pero i odmah da se latio puške, mogao je kod mene da ostane upamćen kao dobar pisac.
Da nije Stiven King, onakav, nenormalan, sve paranormalne ideje telepatski ukrao od mene i donekle ih upropastio, možda bih o njemu mislio kao o dobrom piscu. Ovako znam da zbog plagijatorske griže savjesti pije i da je prestao da se drogira jer za drogu nema para pošto mu je inspiracija presušila od kad sam ja izmislio “antitelepatski vibrator”.
Džon Grišam, po sopstvenom priznanju, roman od četiri stotine strana napiše za šest mjeseci. Kakav je on onda pisac kad se zna da ja, ovakav pisac, moj roman, ne znam od koliko strana, pišem dvadeset godina i za dvadeset godina sam napisao samo treću rečenicu, a za prve dvije se još mislim.
Ono na čemu stvarno zavidim američkim piscima su imena mjesta u kojima se odigrava radnja njihovih priča. Kada uzmete roman ili priču sa naslovom „Murder in Beaver Creek“, ne možete da ne osjetite jezu čim otvorite knjigu. Ili da ne zamislite tog misterioznog gospodina iz „Man of Golden Valley“, ili da ne poželite da upoznate i odmah oženite glavnog junaka, junakinju, t.j., romana „Lady from Green Lake“, podrazumijevajući se da to nije neka patka.
Zato ja, hendikepiran toponimima koje je neko ovdje davno, kako je gdje stizao, pakosno lijepio, ni ne počinjem sa pisanjem.
Zamislite da napišem priču „Ubistvo u Kurikućama“. Ko god bi vidio naslov, znao bi da je tu neko nekog umlatio maljem ili tarabom. Ili „Mostovi okruga Ostrelj“. Možete li da zamislite okrug koji se tako zove? Ostrelj. Ili „Dama iz Pripčića“. Probajte da je zamislite, a da ne zviždi. Ili, zamislite na šta bi morao da liči glavni junak romana „Čovjek iz Donje Rženice“. Ili dileme mladog pastira da li da ode ili ostane, nazvati „Poslednja noć u Crhlju“. “Vjenčanje u Trubini”. „Smrt u Kukuljama“. „Maestro iz Godočelja“ ili “Margarita iz Korita”. Ma, daj..
Ali, rešenje za ovaj moj problem može biti veoma prosto- Izbjegnem katastrofalna imena naših mjesta, a iskoristim ekstravagantna vlastita imena ovog kraja i napišem ljubavni ep: „Milojica i Umihana“.
A ako mi, po običaju, ne bude išlo, odseliću se za Ameriku, napisaću „East side story“ i biću moj omiljeni američki pisac.
Objavljeno u „Black & White“
10.decembar 2011.
braunovic.wordpress.com
autor: Braunović
28 maj 2011 Ostavite komentar
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA, VIDEO RADOVI, PRILOZI, POETSKI VIDEO RADOVI Oznake:kad sam bio garav, Miroslav Mika Antic
07 apr 2011 2 komentara
pod KONKURSI, VESTI, NAD RUKOPISOM, POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:andjeli, Miroslav Mika Antic, pehar
Mika mi poslao Anđela
da mi došapne njegovu nikad objavljenu pesmu
protivteža površnima
onima koji gaze preko svega
izgleda postoji
protivteža svima
u kojima je nekad bila duša čovečna
a sad visi kao prazna mahuna
ne verujem da je slučajno
stigla baš u ovaj čas:
to me Mika ponovo uči da hodam na rukama
i šalje Anđela
da mi došapne
njegovu nikad objavljenu pesmu
sav od svetlosti stvoren
Hvala Miroslavu Miki Antiću i Anđelu.
Jelena Stojković-Mirić
*hodam na rukama- Mikine reči
*sav od svetlosti stvoren- Mikin stih
06 apr 2011 1 komentar
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:danijel djukic, poezija u gostima
(Jeleni Stojković-Mirić)
Mаlа ispovest nа tаnjiru
Mаlа ispovest nа stolu
Dа li mogu dа je kusаm,
dok je sаmo nа tаnjiru
Dа li mogu dа je kusаm,
dok je sаmo nа stolu
Kolenа mi drhte
Ruke mi poigrаvаju
Ipаk, spustiću tаnjir nа sto i
stаviti ruke među kolenа,
čvrsto ih pritisnuti
Dа mi više ne poigrаvаju
Dа kolenа prestаnu dа drhte
Dа budu jedno i čvrsto
Dа mogu dа mislim nа svoju mаlu ispovest
Dа mogu dа je njuškаm
Dа mogu dа je oblizujem
Dа mogu zube dа zаrijem u nju i
usisаm je…
Ne želim dа se rаzleti u hiljаde аtomа
Jer ondа to ne bi više bilа mojа mаlа ispovest.
Danjiel Đukić
06 apr 2011 6 komentara
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:danijel djukic, poezija u gostima
Ja bih nekako da se odmorim
ja bih nekako da se sakrijem
ne želim da se krećem po sceni
ne želim da mi ljudi tapšu
hoću da budem glumica bez publike
hoću da budem muzičar bez instrumenta
stanite vi gore
da čujem ja vas
da tapšem ja vama
recite svi vi u glas – O Romeo, zašto si Romeo…?
a ja ću plakati
a ja ću se smejati:
O, poklonite se, poklonite se,
sada svi svi meni
ja ću vama bacati cveće
ja ću želeti da ponovo kažete svoje
Samo, samo da bih ja mogla još malo da se odmorim
Molim vas, ne silazite sa scene
(predstava mora da traje)…
Danijel Đukić
06 sep 2010 Ostavite komentar
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:poezija
1.
Ostavljam jedan mali pogled
Jedan dodir toplih dlanova
2.
Ostavljam pored zida uzdaha
Mlado pitanje koje ce
vrisnuti sutra.
3.
Ostavljam ti jedan osušeni cvijet
jer ti je samo to potrebno
4.
Ostavljam suze nadahnuca
5.
Ostavljam poeziju koja
Je uvijek bila korak ispred mene
6.
Ostavljam sjenke drveca,
Klupu u zabacenom kutu perivoja
gdje je moja cežnja pronalazila
pjesmu svijeta
7.
Ostavljam plamen trenutka
i uragan inspiracije
8.
Ostavljam u samoci najdražu
Ostavljam maglu ljubavi
Ostavljam vrijeme koje traži da se zakopamo
I niknemo kao novi proljetni cvijet.
Ostavljamo dok netko drugi ne zatvori
vrata naše uzaludnosti…
*********************
Nosim na dlanu mlado polje suncokreta
ustajem da bih zaplesao na posljednju
skladbu tvoga srca
Ja i ti poezijo poput dvije velicanstvene
Iluzije
Ja i moji nokti koji polako kruže
tvojim mekim uvojcima
Tražim inspiraciju koju mi odbijaš pokloniti
Ustajem dok se trulež odvaja od tijela mojeg
Jesam li dobrodošao
Jesam li poželjan
Ili možda tvome mnogobojnom oku
smeta ova sumorna prostitucija
Glazbo
Glazbo koja mamiš
Poezijo
Poezijo koja si tu da bi me casno ošamarila
Na tvojim koljenima sanjam posljednji san
I nestajem u tvojim grudima
Ono što sam pohlepno cuvao
Sada je na tvojim prozracnim dlanovima
Poezijo dopusti da klonem
Dopusti mojoj cežnji da gola
pred tobom ostane
autor: kamovic
(objavljeno uz saglasnost autora..)
2009.
04 sep 2010 Ostavite komentar
pod POEZIJA I PROZA U GOSTIMA Oznake:Branislav Bane Dimitrijevic, molitva, poezija
Kad umrem
gospode Bože
molim te nemoj
da bude zima
Znaš kako strašno
duva na grobljima
probija ispod kože
kroz kosti seče
šta sam se puta
smrzo na njima
Ni pop ne može
da peva kako treba
Daj
ako mogu da biram
nek bude to
u kasno proleće
kad vetar
lagano pirka
tek da otera
oblake s neba
ili da pomiluje cveće
i da zašumi vres
da svima lepo bude
I orkestar
da poželi da svira
nešto veselo
i svi da se uhvate
u ples
Kad umrem
gospode moj
kad mi dođe vreme
daj
da se ne gnjavimo mnogo
Nek bude sve
iz jednog cuga
kao kad nogom
konzervu skloniš s puta
Nemoj da me rastežeš
kao makarone
niko ne voli
lečenja duga
Daj ako može
da svršimo s tim
za pet minuta
Daj mi da jednom
bar na kraju
budem gospodin
kad sam već
celog života
bio sluga
Pa svi da kažu
jebi ga
gde baš on
A još do juče
i nek se rasplače poneko
ako baš mora
ali čim me
zatrpaju glinom
nek obrišu suze
i nek ih bude
baš briga
što da se ljudi
zbog mene muče
I molim te
samo još nešto
da ne bi zabune bilo
Kad kažeš
da mi je došlo vreme
poći ću mirno
od svoje volje
milom
Nemoj da šalješ
ratove
poplave
glad
i bombardere
Nisam ja baš toliko
ni važan
ni prkosan
Ja sam običan pesnik
što laže decu
da je rudar
i srce mi je
slaba tačka
Pošalji zato s neba
za mene
jedan običan
srčani udar
biće za sve tako
najbolje
Evo razmisli
ti si na nebu
ti si Bog
i trebalo bi
za toliko
da si mudar
Branislav Bane Dimitrijević
Skorašnji komentari